Udruga Osmijeh

U ponedeljak 31.3.07 dosli smu u bolnicu..Sestra Silvija nas je odma smjestila u sobu..Nakon nekoga vremena pogledali su djete te rekl da j moj msic sutra 1. na redu...Sestre su bile jako ljubazne i ovim im se putom jos jednom zahvaljujem..Navecer je dosla casna te nam je receno da mora biti bebica natasce ...Posto je moj bebac bio prvi naredu zadnje je smio jesti u dva sata...Tako je i bilo...Nemogu vam opisati koju sam napetost tu noc osjecala samo sam molila boga da ce sve biti u redu..Ujuto su mu dali inekciju da ga malo osamute...tako mi ga je tesko bilo gledati...Nakon sat vremena odnijeli su ga u salu... MISLIM DA SU MI TA VA SATA BILA NAJDUZA U ZIVOTU...I eto doso je doktor i reko da je sveu redu...Dozivjela sam veliko olaksanje...Ali kad sam vidjela svoju bebicu koja nesvjesno jauce i koja je bila sva naotecena zamalo sam briznula u plac...U TOM TRNUTKU ROSLO MI JE TISUCU STVARI krOZ MISLI....Zasto bas moja bebica...Nakon dva sata moj mali andelcic se probudi bio je prilicno gladan..nije znao kako da jede i imala sam osjecaj koda da se davi...to je trajalo tako negdje 2 tri dana a zatim se sve vratilo u normalu....Nakon sedmog dana vadili su mu konce a osmi smo isli kuci...I TAKO VAM JE TO BILO U KRATKIM CRTAMA...pozdrav... :)

Drago mi je da je sve super prošlo a i vama ćestitam na hrabrosti kad sam ćitala post i prisjetila se svega i meni su se zasuzile oći iako je sve super prošlo kad sam ga vidjela onako bespomoćnog srce mi je puklo!!!! I onda kad mislim da je srce zacijelilo eto nam nove operacije i sve ispoćetka! Al kako se kaže "ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAĆA" Pozdrav svima!

A moramo se brinuti za naše male laviće, bolna su nam iskustva i teško nam je gledati ih tako malene i ranjive ali sve to prođe i idemo dalje, uz njih kroz nove borbe...mislim da su svima slična iskustva s prvim operacijama, briga, suze i čas kada uzmemo u naručje naš mali život, taj osjećaj pun ljubavi...
i naša prva operacija je dobro prošla, odmah je prihvatio papicu i u biti prespavao je taj cijeli dan, temperaturu nismo imali jer su čepići odrađivali svoj posao  :), dani su nam prolazili, našao si je i jednog malog legu, i napokon je došao taj dan kada smo krenuli kući...olakšanje i sreća...
S ovim iskustvom postajemo samo sve jači...

pozdrav

Drage mame,citam vasa iskustva i placem jer znam kako to izgleda,jer znam koji bol osjecate kada bebica ide na operaciju...Koliko god ona bila mala,ipak je operacija...
Moj sin je rodjen sa zecijom usnom,da vam ne pisem kako mi je bilo prilikom prve operacije,jer vec znate,a da ne dodajem drugu operaciju,jer je ona bila teza,operacija nepceta...Srce se lomi gledajuci ga sa osmijehom kako ide u salu,a vraca se otecen i bez glasa,samo tek po malo ispusti taj bolan vapaj...Znam da nije znao tada sta se desilo sa njim,ali ja sam znala i to mi je dovoljno da mi oduzme svaki osmijeh kada ga se sjetim u tom stanju....Budite pozdravljene,drago mi je puno sto sam pronasla vas forum i portal...Tu cu i ostati...